Esmir i Nermin silaze u jamu duboku 350 metara: Strah tjeramo smijehom

Povikujući “Sretno!” rudari Esmir Šahbazović i Nermin Turić svakodnevno silaze u metansku jamu Omazići u Banovićima. Bojazan od toga da neće izaći živi i zdravi, skupa s komoratima pokušavaju odagnati smijehom,koji im olakšava i mukotran posao.

Dan rudara se obilježava 21. decembra svake godine i to je jedna od prilika za predstavljanje rada ovih vrijednih radnika koji svakodnevno kopaju velike količine uglja. Ekipa portala Klix.ba posjetila je metansku jamu Omazići koja djeluje u sklopu Rudnika mrkog uglja Banovići, a tamošnji rudari Esmir Šahbazović i Nermin Turić vrijeme nakon osmosatnog rada odvojili su za naš razgovor.

Izlazeći iz rudarskog okna Šahbazović i Turić ponosno ističu zadovoljstvo zbog uspješno odrađene smjene. Iza njih je još jedan noćni rad, a nakon skidanja šljema sa čeonom lampom i ostalih dijelova opreme ne kriju sreću zbog činjenice da se svojim porodicama vraćaju živi i zdravi.

Nermin Turić već 15 godina radi u podzemnoj eksploataciji uglja, a trenutno je na poziciji nadzornika. Priča nam da potječe iz rudarske porodice te da je sasvim prirodan slijed bio da i on zarađuje hljeb sa sedam kora. Skromno nam kaže da se na posao ne žali, uz opasku da ga u jami prvenstveno čuvaju opreznost i velika odgovornost.

“Raditi se mora, posebno u rudarstvu i jami. Kada silazimo u okno, nastojimo rudarima obezbijediti prije svega sigurnost, jer sam dolazak na radilište nije samo sići i kopati ugalj. Istina je da je ovo hljeb sa sedam gora, ali je danas znatno lakše raditi nego prije 50 godina kada se kopanje uglja vršilo ručno. Oprema je sada savremenija, lakše se radi, opasnost svakako postoji, ali ona više nije kao nekada”, priča Turić za Klix.ba.

Rudari banovićkog rudnika danas koriste kombajn, mehanizovano čelo, ali i mašinu za dopremanje i otpremanje materijala, što im je od velike pomoći u radu. Svakodnevno u rudarsko okno silaze pomoću trake, a od ulaza u jamu do dolaska na radilište treba im sedam minuta prijevoza, uz još okvirno kilometar i po pješačenja.

“Naša jama je danas znatno sigurnija, a posljednji slučaj u kojem nam je komorat poginuo zabilježen je prije četiri i po godine. Mladima bih poručio da se ne boje ovog posla i da ga svakako trebaju raditi ako imaju priliku. Sada kada bih dobio priliku za neki drugi posao, vjerujte da ne bih pristao. Ovo mi je već navika, sa svim komoratima sam kao u jednoj porodici”, navodi Turić.

Nekada sportista, a danas rudar

Turićev radni kolega Esmir Šahbazović sport je zamijenio rudarskim zanatom, a prije četiri godine je počeo raditi u banovićkoj jami.

“Život mi je sam po sebi nametnuo ovaj posao. Ušao sam u godine, zasnovao porodicu i morao sam dalje od nečega krenuti. Dugo sam se bavio sportom, a kada sam počeo raditi ovdje, došao sam u situaciju da vidim kako je teško obavljati ovaj posao. Na televiziji površno vidimo kako rudari rade, bez ulaska u dubinu tog posla i načina na koji oni moraju zaraditi svoju plaću”, kaže nam Šahbazović.

I porodica Šahbazović vezana je za posao u oblasti rudarstva, s obzirom na to da je otac našeg sagovornika obavljao zadatke električara na kopu, dok mu je brat 2008. godine počeo raditi kao rudar u istoj jami.

“Roditeljima je i danas teško, posebno zbog činjenice da im dva sina rade u jami, uz obim posla i opasnost koja je neminovna i na koju niko od nas ne može utjecati. Bogu hvala, dosad smo živi i zdravi, bez bilo kakvih povreda. Nadam se da će tako i dalje biti sa svim rudarima, pa i s nama dvojicom”, nastavlja Šahbazović.

Bez obzira na to koliko godina je dosad proveo u ovom poslu, kod svakog rudara postoji strah prilikom silaska u jamu. Turić nam kaže da je on najintenzivniji u prvim minutama rada, međutim, komorati ga pokušavaju odagnati kontinuiranim šalama i smijehom, svakako uz oprez i kvalitet obavljanja posla.

Dubina rudarskog okna u koje silaze naši sagovornici je 350 metara, a dočaravajući nam njegov izgled, Šahbazović ističe da je jama poput jednog grada, sastavljena od ulica i tunela, odnosno radnih jedinica.

“Dole je velika koncentracija ljudi na malom prostoru. U jami rudari, električari i bravari imaju svoje dijelove za koje su zaduženi, kao i radnici koji se bave provjetravanjem i odvodnjavanjem. U jami je velika koncentracija ljudi na malom prostoru, bez svjetlosti i bez bilo kakvog kontakta s vanjskim svijetom. Ali, mi smo kao jedno”, pojašnjava Šahbazović.

Svi su kao jedna porodica

Za razliku od ostalih organizacionih jednica, u jami se niko ni na koga ne ljuti, a na bilo kakvu šalu komorati reaguju zajedničkim smijehom.

“Ovdje su odabrani ljudi, dijelimo zajednički koru hljeba i rudare bi svako trebao cijeniti. Kako smo u jami spremni jedni drugima pomoći, tako je i kada izađemo na površinu. Solidarnost je na visokom nivou i nikada se nije desilo da neko od nas traži pomoć, a da je ne dobije. Prvi smo tu za bilo šta, ne pitamo da li je to fizička ili možda finansijska pomoć”, dodaje Šahbazović.

Banovićki rudari su konvencionalnim načinom rada dnevno kopali 300 tona uglja, dok je danas ta količina podignuta na skoro dvije i po hiljade tona, čemu je doprinijelo moderniziranje proizvodnog procesa.

Za razliku od ostalih kolega u drugim rudnicima, Esmir Šahbazović i Nermin Turić navode da su u Banovićima u znatno boljem položaju zbog načina djelovanja uprave koja je u proteklom periodu u novom sastavu uložila velike napore kako bi im tehničke, ali i materijalne uslove dovela na viši nivo nego što je to bilo u godinama ranije.

Na samom kraju kažu da ih posebno raduje što je i dalje prisutna tradicija obilježavanja Dana rudara, a svim komoratima poručuju da ovaj bitan datum provedu u sreći, zdravlju i nadi da će se njihova htijenja za još kvalitetnijim i humanijim uslovima rada ispuniti u što skorijem vremenu.

Kategorije
BIHOKO NAS

POVEZANI ČLANCI