Izvijesna klinička smrt ekonomije u Lukavcu i TK

Tuzlanski kanton suočava se sa padom nataliteta posljednjih deset godina, odnosno sve manje je rođenih beba. Tako načelnik Klinike za ginekologiju i akušerstvo UKC-a Tuzla doc.dr. Igor Hudić kaže: – “U prošloj godini smo imali najmanji broj porođaja i novorođenih beba od kada postoji statistika na našoj klinici, a mi imamo podatke u zadnje četiri decenije o broju porođaja” Razlog manje novorođenih je manje vjenčanih, za što razloge možemo naći gotovo isključivo u lošoj ekonomskoj situaciji u BiH i TK.

Kako da se mladi ljudi odluče na zasnivanje porodice i rađanje potomaka u situaciji kada je plata ogromne većine njih koji rade u tzv “realnom sektoru” tek minimalac od nekih 430 KM.

To im je nedovoljno za režije i osnovne životne potrebe kao hrana i odjeća, tako da enormni troškovi koji dolaze uz novorođenče, u startu obeshrabre mlade ljude da uđu u tu, slobodno možemo reći, avanturu. Zamislite još da nemate riješeno stambeno pitanje a vjenčate se i dobijete dijete …

Sa 1.000 KM mjesečno, bez rješavanja stambenog pitanja, to je “kroz iglene uši” a sa minimalcem nema smisla ni ulaziti u tu avanturu. Kada se na sve to dode da sve više mladih i onih srednjih godina odlazi iz BiH i svoju djecu odvode i/ili rađaju i odgajaju u zemljama EU i SAD, jasno je u kom smjeru u budućnosti ide statistika Već se u praksi dokazuje da je osnovni razlog odlaska, male plate, u stvari začarani krug koji će se na kraju odbiti o glavu baš poslodavcima.

Mizerne plate tjeraju mlade i srednjovječne koji odlaze iz BiH i nove mlade (radnike) odvode sa sobom i/ili rađaju u Njemačkoj, Austriji, Holandiji, SAD, … tako da će nedostatak radne snage u TK i Lukavcu bez ikakve sumnje postati i hroničan i akutan u narednom periodu, a smanjenje raspoložive radne snage će se eksponencijalno povećavati dok poslodavci više ne budu imali dostupne ikakve, a kamoli kvalitetne, radne snage pa kad bi tada nudili i za njih nepovoljno velike plate. Već sada se na društvennim mrežama mogu vidjeti oglasi za posao u kojima Lukavačke kompanije koje su nekoć bile san svakog nezaposlenog, više ne dobijaju ni polovinu očekivanog odziva na oglas koji se vrti sedmicama i mjesecima. Pa kada Pošte BiH imaju problem sa radnicima koji raznose poštu, kud dalje. U većini komentara na oglase o potražnji radnika na Facebooku se čak masovno izruguju i kompanije i oglasi.

Nedostatak radnika već osjete svi, od malih radnji do kompanija sa milionskim prihodima. Pojedine pekare, čevabdžinice, restorani, … ne mogu da nađu radnike ni “sa svijećom”, a ni tržnim centrima, hotelima, kompanijama koje se bave prodajom građevinskog materijala te građevinskim firmama, … novi radnik je gotovo misaona imenica. Vidimo da se neke kompanije proširuju, druge se ubrzano grade, treće se planiraju, … ali sve je to džaba bez kvalitetne radne snage. To su zidovi, mašine i oprema – a one ne mogu raditi same od sebe Treba ljudski faktor, jer samo ljudski rad stvara vrijednost.

Dok tržipte radne snage potpuno ne kolabira, možda će i najveći problem biti naći kvalitetnu radnu snagu. Male plate, nekorektno postupanje prema radnicima, zakidanje na radnim satima, neplaćanje prekovremenog rada i rada za vikend, uskraćivanje radnicima godišnjih odmora koje im se po Zakonu MORAJU dati, … samo je dio razloga napuštanja već “urađenih” radnika. Najveći gubitak za kompaniju koju vode odgovorni ljudi je kada je napusti radnik koji se u par mjeseci već obučio i počeo da svojim radom “preplaćuje” ono koliko košta kompaniju.

U početku je kompanija sa neiskusnim radnikom kojeg tek treba obučiti i naučiti “u minusu” jer on ne stvori dovoljno vrijednosti da pokrije ono koliko kompaniju košta kroz platu, doprinose, topli obrok, prevoz, pa kad se uz to još doda da jedan iskusan radnik ne radi punim kapacitetom pošto mora učiti i obučavati novog radnika, slika je još crnja. U najviše slučajeva taman kada se omjer datog i dobivenog promijeni u korist kompanije, zbog bahatosti, škrtosti, nerazumijevanja radnika, kroz česta kršenja njegovih prava zagarantivanih Zakonom o radu, zbog nepoštivanja i ponižavanja radnika – već obučen radnik odlazi.

To je samo dio razloga koji će u narednom periodu priškrinuti a možda i zatvoriti vrata nekim od nekada jakih kompanija u Lukavcu i TK i gurnuti ih u bankrot zbog smanjenog obima posla, smanjenih prihoda i nemogućnosti otplaćivanja kredita. Za razliku od vlasnika kompanija, radnici imaju izbor: mogu ostati ili mogu otići. Vlasnici kompanija nemaju taj luksuz biranja, a pribavljanje kvalitetne radne snage im je od nekadašnjeg luksuza, već postalo noćna mora, i ubuduće može biti samo gore. Oholost je “smrtni grijeh”, a ta osobina njihovih vlasnika i rukovodilaca, vrlo skoro bi mogla “ubiti” neke od manjih firmi, a potom i većih kompanija u Lukavcu i TK.

Što prije shvate da je “do njih” da promijene sebe i svoj odnos prema radnicima, manje će posljedice biti i najcrnji scenario bi, iako vrlo malo

Kategorije
BIHOKO NAS

POVEZANI ČLANCI